Temeljno dirljiva i tiha, ovo je knjiga osame i kontemplacije. U razmerama radosti i tuga, onako kako ih je sam autor u naslovu zadao, tuge vode kao kvalitet naizgled prisutniji i utvrđeniji. Ipak, dok tuga u knjizi zadobija skoro pa čitavu ontologiju, radosti su uvek pojedinačne, iskričavije, ipak vidljive i prisutne. Dovoljne, ako smem da se usudim, da spreče krajnje životno osujećenje svakog od Kupšinih junaka. Dovoljno je to dobro polazište i za predstavu o jednoj nama žalosno nepoznatoj književnosti, koja s tako bolnom lakoćom postaje naša, kao divni, netraženi partner koji je sve vreme strpljivo čekao na nas.